Oskudno obučena od večernjeg izlaska, u visokim potpeticama, vraćala sam se u svetu nedelju, ranom zorom u stan, jedva čekajući da se dočepam kreveta…Razmišljala sam kako, eto, opet nisam upoznala muškarca svog života. Pih. Pa gdje su, zaboga miloga, ti Slovenci!?

Pored mene je u tom momentu proletio, hmmm, vrlo simpatičan mladić, sportski obučen, sa ruksakom na leđima.

Dobila sam odgovor na svoje pitanje. 

Slovenci su – u planinama!

Planinski narod

Dok se Balkanci vikendom, uglavnom pijani vraćaju iz kafane, koja im je najdraža utjeha, poslije naporne radne sedmice, Slovenci su ustali prije pijetlova i zaputili se tamo gdje su svoji na svome – u brda i planine. Planinarenje, istina i kod nas, u Bosni i Hercegovini, poslednjih godina postaje popularno, ali u Sloveniji vam je, ljudi moji, “pohodništvo” kako oni kažu, ne samo rekreacija, nego stil života i cijela jedna filozofija življenja. Zanimalo me je “zakaj Slovenci radi hodijo v hribe” ( prim.prev. Zašto Slovenci vole ići u planine). Došla sam do zanimljivih podataka.

Kao što Srbi za sebe kažu da su “nebeski narod” Slovenci za sebe vole reći da su “planinski narod”. Hvale se da su u staroj Jugi bili na prvom mjestu, kada je riječ o pohodima na planine. Planinarenje je, koliko sam shvatila, definitivno najdraža aktivnost, kojom se ovaj narod bavi u slobodno vrijeme.

Istraživanje Fakulteta za sport u Ljubljani pokazuju da čak oko 400.000 Slovenaca redovno planinari, od ukupno dva miliona stanovnika. Zamislite to! Jedan od logičnih razloga što je hodanje po prirodi zastupljeno je i to što je oko 60 odsto teritorije Slovenije prekriveno šumama. Tako da čim izađeš iz kuće ili zgrade, u blizini je neko brdo, gora…do koje laganim korakom odšetaš, razbistriš glavu, nadišeš se čistog vazduha i odmah se osjećaš bolje…

Sve pod konac

Slovenci su bili “pridni” (prim. prev.vrijedni) , pa su uredili sva svoja brda i šume. Planinarske staze po cijeloj zemlji su označene, putokazi postavljeni, tako da, dok hodaš i razmišljaš, nema rizika da se izgubiš. Po šumama i gorama, je veliki broj planinarskih domova, gdje možeš da se okrijepiš. Prema tome, nema bojazni da ćeš ostati gladan ili žedan. Sad sam se sjetila “jote” ( tradicionalno slovenačko jelo od kiselog kupusa ) koju sam probala kada sam jednom švrljala po Kranjskoj gori. Ta planina, koju sam ljetos nekoliko puta obišla, a još je nisam svu upoznala, me svaki put oduševila svojom ljepotom i uređenošću. Iznenadila sam se, kad smo, skoro usred ničega naišli na tu simpatičnu planinarsku kućicu, kojoj  se očigledno isplati da radi, jer posjetilaca ne nedostaje.

Pa da! Zato slovenačke planine godišnje, obiđe 1,5 miliona stranih i domaćih turista, najviše u periodu od jula do septembra. A naše? Ukoliko, nije zimska sezona?! Jasno. Shvatili su Slovenci, ono što mi nikako da shvatimo, da nema vajde od prirodnih ljepota, ako putniku namjerniku ne ponudiš ono što se u modernom poslovnom svijetu zove “logistika i infrastruktura”.

Ljubav prema hodanju se kod drugova Slovenaca, razvija od malih nogu. Prvo u porodici, a potom kroz školovanje – od vrtića se organizuju brojni izleti na planine, a dalje i druge obavezne sportske aktivnosti koje uključuju plivanje, skijanje… Mali Slovenci se nakon što prohodaju – popnu na planinu, pa hop – stanu na skije, sa skija – na bicikl. Smučanje i kolesarenje ( prim.prev. skijanje i biciklizam ) su, pored planinarenja, sljedeće dvije velike ljubavi Slovenaca.

Zato i ne čudi, da se prema zvaničnoj statistici, preko 50 odsto nacije bavi nekim sportom.

Slovenci zaljubljeni u planine

Čekaj malo, imamo i mi u BiH, i planine i brda i snijeg…  Pa bili smo domaćini Zimskih olimpijskih igara 1984. godine ?! Šta nam se desilo? Zašto nam se od tada nije razvijao entuzijazam i sportsko avanturistički duh?

Tu opet dolazimo do ključne razlike između Balkanaca i Slovenaca – mentalitet.

Mi smo tradicionalno više za “druženje, kafanu, iće, piće,..”pa da se svađamo ko će da plati račun, a Slovenci su radije u prirodi, u grupicama, a nerijetko i sami. I čini se, da su tada najsretniji. Kako onda, rodbino i prijatelji, da nađem momka, kad Slovence, samo vidim kako poput vjetra, projure pored mene, trčeći ili na biciklu?! 

Mi smo Slovencima zanimljivi zato što smo “meraklije”, a nama nije jasno kako se njima pobogu da, u ranu zoru ustajati, kako bi se “pentrali” po planinama. Čili su i aktivni i u poznim godinama. Svako jutro, u obližnjem školskom dvorištu vidim grupicu penzionera, koji rade vježbe. Dok ih gledam, uvijek pomislim kako “imaju više energije nego ja, koja se vučem do posla”.

Po Triglavu se Slovenac poznaje

Početak razvoja planinarenja u Sloveniji se veže za davnu 1895. godinu kada je na vrh Triglava, najviše planine u deželi, Jakob Aljaž, sveštenik i planinar postavio stub, koji je postao jedan od glavnih simbola države.  “Limeni stub sa dušom” tepaju mu Slovenci. Ko se nije popeo na Triglav i slikao kod Aljaževog stuba, ne smatra pravim Slovencem.

Aljažev stup, simbol Slovenije

Svega mi, još će “uspon na Triglav” biti jedan od uslova za dobijanje državljanstva, pored znanja slovenačkog jezika. Na slovenačkoj zastavi i na grbu se, takođe nalazi znak Triglava, što govori koliko su Slovenci ponosni na ovu planinu i zaljubljeni u planinarenje. Pod okriljem državnog planinarskog saveza djeluje blizu 300 planinarskih društava, koji godišnje organizuju oko 9.000 raznih planinarskih aktivnosti. Impresivno!

Jedna od najpoznatijih planinarskih akcija i izazova za avanturiste, je “Slovenska planinska pot” dužine 617 kilometara, koja je ustanovljena prije blizu sedam decenija, a sastoji se od 80 kontrolnih tačaka. Hodanje počinje od Štajerske, tačnije od Maribora, a završava se kod Ankarana, na Jadranskom moru.

Za prelazak ovog puta, kažu da, realno treba više od mjesec dana. Rekord drži Marijan Županič, lik koji je ovu rutu prešao za nešto više od osam dana, te Anja Klančnik, majka četvoro djece, kojoj je trebalo manje od 12 dana. Vi nikad niste čuli za njih, a za Slovence oni su nacionalni heroji. Sad da je ovo tema o sportu, rekli bismo da su “Slovenci možda jaki u individualnim aktivnostima, tipa biciklizam, skijanje, ali da im u kolektivnim sportovima lekcije drže oni koji se prezivaju na –ić. Zatim bismo ponosno nabrojali dike sa naših prostora, u slovenačkim reprezentacijama, zanemarujući da su i oni ustvari više Slovenci”. Pošto je ovo tekst o tome kako slobodno vrijeme provode obični ljudi, vratimo se na temu.

Dakle, dok mi Balkanci na privremenom radu u tuđini, za vikend često idemo kući, za dopust malo do mora, Slovenci putuju tokom cijele godine. I ljeti i zimi. I stari i mladi. Kud god ih noge nose. Vole da obiđu Balkan i probaju naše ćevape, ali posjećuju i egzotične destinacije širom svijeta. Putuju avionom, vozom, kamperima, automobilima na kojima su uglavnom zakačeni dvotočkaši, jer su njihovi odmori aktivni. Mi eventualno “zakačimo” roštilj.

Kada su školski raspusti, koje ovdje zovu “počitnice”, (a svako malo su neke počitnice), obavezno se ide na “počivanje”. Naučila sam vas da “počivati” znači “odmarati”. Znači počiva se u termama, zimi na skijanju. Sve u svemu, ti ljudi žive sto na sat i znaju kako da se relaksiraju. Zato možda i manje psuju.

Bogte, a kod nas je doskoro, onaj ko je obišao par svjetskih destinacija, bio vijest u novinama. Tek smo u poslednjih desetak godina, čini mi se malo zaživjeli i odškrinuli vrata svijeta, počeli da putujemo, planinarimo, skijamo…Realno, kako smo i mogli da razvijamo avanturistički, kad dugo nismo ni imali mogućnost da “promolimo nos vani” – bez viza.

U Evropi smo, a i dalje ne možemo da odemo da živimo u evropsku zemlju u koju poželimo, jer nas i dan danas gnjave sa tim pasošima, vizama, produženjima, tricama i kučinama… Kako je onda, recite vi meni, sloboda kretanja, jedno od osnovnih ljudskih prava?! Nama sa Balkana je to pravo, kao i brojna druga neljudski uskraćeno. Možda zato, nismo naučili da živimo život punim plućima kao normalan svijet, nego se gušimo u zadimljenim kafanama, pomislila sam, dok sam tonula u san.

P.S. Nego recite vi meni, nakon što ste čuli cijelu priču, da li bih ja sada trebalo da kupim štikle za kafanu ili gojzerice za planinu!?

 

 

 

 

 

Pratite me na društvenim mrežama:
Visit Us
Follow Me
Tweet

7 Replies to “RADO IDE SLOVENAC U PLANINE”

  1. Hvala ti za napisano. Polepšala si dan slovenskemu gasterbajterju v Bolgariji ( prebral psovke, planinarjenje in najbolj zalostno nostalgijo.

Ostavite komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *