Ovu čašu ispijam zbog nje. Znam da će me pratiti cijelog života. Samo se nadam da ću s vremenom početi lakše da je podnosim i da ću naučiti da je uspješno ignorišem svaki put kad me zaboli, ta beštija. Katkad ću uvjerena sam, zahvaljujući njoj ponešto korisno da naučim, prvenstveno o sebi. Zato, živjela ti meni, draga moja Nostalgijo…

Stari djedov konjak

Ja se toga slabije sjećam, ali mi je pričao brat, kako je naš pokojni djed Blagoje, koji je preko 20 godina radio u Njemačkoj, kada bi došao kući stalno pio, tada popularni konjak “zvečevo” i pjevao elegično nostalgične pjesme. Gastarbajterska tuga je oduvijek bila pregolema. Ljudi iz našeg planinskog sela su i u to vrijeme, odlazili preko grane uglavnom u Njemačku i Austriju, gdje su radili teške poslove, kako bi obezbjedili budućnost svojih porodica.

Većina njih su zaradili proklete devizne marke, ali su cijeli život ostali željni supruga, djece, prijatelja…Zato su te rijetke dolaske u zavičaj, obično slavili uz alkohol i pjesmu, istovremeno utapajući tugu za rodnom grudom i proklinjajući svoju “sudbinu kletu i hladne Švabe”.

U takvim razmišljanjima sam, ispijala čašicu domaće rakije, na Badnje veče, pitajući se, da li se išta promijenilo od tada do danas? Ništa i sve! Bosna i Hercegovina je zemlja, koju su njeni građani kroz vijekove napuštali u potrazi za boljim životom, uostalom kao i većinu balkanskih zemalja. Naši djedovi su, eto, još prije 50 godina odlazili u pečalbu, dok su bake ostajale kod kuće brinući o imanju i sitnoj djeci. Odlazili su, ali su se vraćali, jer su imali kome. Nema ništa novo u tome da ljudi sa Balkana i dalje idu “preko grane”, ali sad je to postalo toliko masovno, da više nisu u pitanju migracije, nego je odlazak poprimio razmjere egzodusa. Ono što je zabrinjavajuće je da mladi danas odlaze sa namjerom – da se ne vrate.

Odlaze, da se ne vrate

Nekada su zemlju privremeno napuštali  većinom niže kvalifikovani radnici, koji su se na kraju radnog vijeka vraćali kući i koji su svaki krvavo zarađeni dinar ulagali u otadžbinu – školujući djecu, praveći kuće, ulažući u razvoj poljoprivrede…Danas odlaze svi  –kvalifikovani i visokoobrazovani. Svi oni jednom neće imati ni kome da se vrate, jer sve svoje sa sobom vode – i žene i djecu i kuče i mače.

Nije više ni do novca

Naši djedovi su odlazili iz ekonomskih razloga, nama više nisu bitne ni pare. Moj rođak Sani, doktor po zanimanju je sa porodicom odselio u Sloveniju, zbog kako mi je rekao – loših uslova rada, omalovažavajućeg odnosa prema mladim hirurzima, mita i korupcije. “Mlad čovek brzo shvati da takav sistem nije dobar i da ne može u njemu provesti radni vijek” kazao je Sani, kada sam (ma ima od toga četiri godine ) pisala tekst o odlasku mladih stručnjaka, za banjalučke dnevne novine u kojima sam tada radila. Sanijev, pokojni djed Rade je takođe penziju zaradio vani. Vidite, izgleda da svaka druga generacija “sreću traži pod tuđim nebom”. Slične razloge odlaska je imao Miloš po zanimanju mesar, s kojim sam sad, nakon praznika, došla iz Banjaluke u Ljubljanu. Inače, za one koji putuju za Sloveniju i po Sloveniji, da kažem da ima super aplikacija “prevoz.org” preko koje možete lako naći bezbjedan i jeftin prevoz. Čekaj, stali smo kod Miloša. E, to je jedan inspirativan i dobroćudan lik, koji je ekstra zarađivao od svog zanata u Banjaluci, ali se odselio jer je, kako kaže uvidio da sve “počinje da se ruši i nije se osjećao sigurnim”. Čovjek sada predvodi “revoluciju” po slovenačkim mesnicama, učeći Slovence, kako se priprema meso za ćevape, kako se prave kobasice, kuleni… Njegovi šefovi su oduševljeni.

Pitam se postavi li iko od funkcionera u BiH sebi pitanje ko će da ih liječi, da im pravi ćevape, da im gradi vile, da im služi kafu, ako većina radno sposobnih i vrijednih građana ode? Ostaće neki sigurno, ali ne mogu oni sami. ‘alo, pa ljudi su najvredniji resurs svake zemlje. Utuvite to u glavu, političari!

Kako čujem, penzioneri voze autobuse po Banjaluci, jer vele ljudi, više ne možeš naći kvalifikovanog vozača “D kategorije”, da ga platiš suvim zlatom. Pomolite se, da za volane autobusa ne sjednu vozači sa kupljenim vozačkim dozvolama, kao što matematiku u školama predaju profesori fizičkog vaspitanja, ili što je još tragičnije da ne zaglavite kod doktora, koji je kupio specijalizaciju. Ništa neobično, bogati. Pa, državu nam već dugo vode mnogi sa sumnjivim diplomama.

Pivina “pijačarska anketa”

Frapantan je podatak da je BiH od 2013. do 2019. prema zvaničnim podacima napustilo preko miliona ljudi. Uostalom ne treba vam nikakva velika statistika. Moj drug Piva i njegov drug Tiho iz Banjaluke su uz kafu napravili “pijačarsku anketu” na fejsbuku gdje je pitanje bilo da “navedete broj vama poznatih ljudi ( rodbine prijatelja, komšija,…) koji su u poslednje dvije godine otišli u inostranstvo.

Gužve pred slovenačkim konzulatom u Banjaluci

Oko 80 učesnika “ankete” je nabrojalo 756 duša, za nepunih 24 sata. Meni je to alarm za uzbunu! Za sve učesnike ankete Piva i Tiho, su pripremili i nesvakidašnju nagradnu igru u kojoj, pored kalendara za 2020. godinu možete osvojiti i zanimljivo putovanje – iz zemlje. A zemlju još uvijek u velikoj mjeri hrane rođaci iz dijaspore, koji godišnje pošalju oko 2,5 milijardi KM. Doznake iz inostranstva će se po svemu sudeći smanjivati, jer oni koji odu kako vrijeme bude prolazilo, neće imati kome da šalju novac. Nisam vidjela ni da se vlast u BiH, pretrgla da bar iskoristi potencijal svoje ogromne dijaspore po svijetu i motiviše je da ulaže novac u privredu. Sve se svodi na to da gastarbajteri kupe pokoju nekretninu, u koju će doći jednom godišnje ili možda ni tada. Jer, lakše se nositi sa nostalgijom, nego živjeti u beznađu.

Vjerna pratilja u tuđini

Tako sam vam se i ja sprijateljila sa nostalgijom, koja je izgleda vjerna druga svih nas koji živimo u tuđini. Prvo sam mislila da smo je izmislili, kao i propuh, dok me nije grubo ošamutila u nekoliko navrata, bez ikakve najave. Sada se već dobro znamo, pa tačno osjećam kada ću je sresti i u kojem obliku.

Pred polazak kući, da mi razbije svakodnevnu rutinu i ispuni me radošću zbog susreta sa dragim ljudima. Potom nestane, da bi se prokletnica, opet podmuklo pojavila – u prsima, pred povratak, podsjećajući me na minula vremena i tjerajući me da pijem u njeno ime.

A onda opet odem i ispočetka se navikavam na svoj novi život u Evropskoj uniji. Moj djed nikad nije naučio njemački, a ja ću kunem se, savladati taj slovenački i otopiti hladnjikave Slovence. Kad mi nedostaje drugarica Danijela, sjetim se da imam i jednu Danijelu u Ljubljani. Umjesto “nektara” pijem “union”. Kad se poželim Banj brda, odem na Šmarnu goru. Ljubljanski dvorac je sada moj Kastel, Prešernov trg moj Trg krajine, a Tivoli moj Park Mladen Stojanović. Umjesto po Gospodskoj ulici u Banjaluci, sada šetam Gosposvetskom u Ljubljani.

P.S. Prema definiciji Vikipedije, nostalgija je nastala iz starogrčkog nóstos ( povratak, prošlost) i álgos ( bol) te označava tugu ili čežnju za nečim što više ne postoji.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Pratite me na društvenim mrežama:
Visit Us
Follow Me
Tweet

4 Replies to “MOJA PRIJATELJICA NOSTALGIJA”

  1. Dobrodošla u Sloveniji, draga Borka,

    odlično pišeš i nasmijavaš i nas Slovence, lepo nam držiš ogledalo!
    Samo ti treniraj dalje na blogu, jer ko zna kada češ opet moći raditi u svom pravom poslu…
    Kada te uhvati nostalgija, uzmi prevoz.org pa popij kafu sa drugaricama u BL, ali nam se vrati.

Ostavite komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *