Noćima nisam spavala zbog nje. Okupirala mi je misli i glavu, a čak me štipala i po tijelu. Toliko jako da sam počela da osjećam fizičku bol.

Pokušala sam da je ignorišem, ali me moja prijateljica Nostalgija uporno podsjećala da već dugo nisam zagrlila svoje najdraže. Preciznije sedam mjeseci, 20 dana, recimo 15 sati i nekih 45 sekundi… Toliko je nekako prošlo otkako sam zadnji put napustila tlo rodnog kraja i stupila na teritoriju Evropske unije…Prije virusa…

Bog, kao da je čuo moje molitve ili u ovom slučaju bolje reći, Janez Janša, predsjednik Vlade Slovenije, jer je odnedavno uvedeno pravilo da građani BiH mogu da odu iz Slovenije “v roku 72 ur” u posjetu rodbini, bez testa na virus, karantina i ostalih apsurda koji nam komplikuju živote.

Ajnštajn je tvrdio da je “vrijeme relativno” i da jedina njegova vrijednost dolazi iz onog što radimo dok ono prolazi. 

“Sve ću da vas grlim”, mislila sam, dok sam pakovala kofer, pitajući se da li bi iko znao da izračuna koliko zagrljaja može da stane u 72 sata!?

Organizovanje puta do kuće

Kujem plan. Dakle, ako krenem u petak za Banjaluku, moram da se vratim do ponedeljka. S obzirom da autobuskih linija skoro da i nema, jer su autoprevoznici doživjeli kolaps zbog zabrana putovanja, preko poznate interenet aplikaciji sam našla prevoz. Tog trenutka kada je ljubazni muški glas sa druge strane telefona rekao da ima slobodno mjesto, srce je htjelo da mi iskoči. Skakutala sam po salonu, ljubila cure sa kojima radim, ushićeno vrišteći da idem konačno kući. Bile su srećne zbog mene.

U zadnji tren, prevoznik mi je otkazao, ali nisam se dala smesti. Bila sam spremna da stopiram, svega mi. Primjetila sam ovdje, prije korona ludila, brojne avanturiste, kako stoje pored puta, sa velikim ruksacima na leđima i natpisom mjesta kuda idu, dok im neko ne stane. Otići kući odjednom je za mene postala pustolovina. Zamišljala sam kako čekam negdje na cesti sa svojim pink koferom i u ruci držim tablu na kojoj piše “Banjaluka”.

Na kraju nije bilo potrebe za tim avanturističkim podvigom, jer sam brzo našla drugi prevoz.

Put do kuće – avantura

Vozač kojeg sam sačekala na ljubljanskoj autobuskoj stanici je bio mojih godina, veseo i razgovorljiv. Već dugo živi u Sloveniji, tečno govori slovenački, za razliku od nekih koji nikad ne usvoje jezik. Pričao mi je da ide u posjetu roditeljima i da se vraća u nedelju popodne, “što je sigurno sigurno, jer se pravila preko noći mijenjaju”, pa sam dogovorila i povratak s njim.

Kad smo prošli sve granice i kontrole, te napokon udahnuli vazduh rodne grude, u prvoj kafani smo sa merakom popili banjalučki “nektar”, pozdravili se i otišli – svako svome.

Pravljenje spiska dragih ljudi

Ja sam u glavi pravila spisak. Spisak ljudi koje moram vidjeti. Nije da se hvalim (hvali se), ali imam puno prijatelja i poznanika koji me gotive, kao i ja njih. Ranije bi, kada bih, najavila dolazak, svi htjeli da me vide. Života mi, samo sam još od Mile Dodika očekivala poruku: “Obavezno se javi za kafu”.

Susreti s najmilijima

Ali, eto čovjek je uvijek u nekoj žurbi i nema vremena da sretne sve drage ljude, bar na kratko. Tek sada kada su nam druženja ograničena i skoro zabranjena, shvatam koliko smo imali vremena na pretek. Nije bilo lako da napravim listu onih koje ću pored članova svoje porodice da zagrlim.

Konačno sam stigla do svog sela kod Kneževa, “nadomak Banjaluke”.

Malo sam ustuknula kad sam htjela da zagrlim mamu, jer šta ako nosim virus, a to i ne znam. Ona je starija i mogla bih da je ugrozim. Mama o tome nije razmišljala, čvrsto me grlila me i ljubila, presretna što me vidi nakon toliko vremena i što nisam smršala i što sam se dobro obukla. Njoj je najvažnije da nisam gladna i da mi nije hladno, “sve ostalo će se nekako riješiti”. Grlila sam sestru i brata, jako, najjače što sam mogla, tetku, sestre, zetove….

Sara, Helena, Arsenije i Katarina su me isprva zbunjeno gledali, jer bili su mali da bi me upamtili. Potom su me uglavnom viđali preko video poziva, pa im je trebalo malo vremena da se naviknu na ” tetku iz Slovenije”. Vrijeme baš i nije bilo na našoj strani. Taman kada sam ih raznježila morali smo da se rastanemo.  

Na mom “spisku za grljenje”  su se obavezno našle moje koke. Najbolje prijateljice. Danijela, Sanje, Slađa, Bojana, Bilja… U našom omiljenom pabu. Uz pivo i rok svirku. Kao u dobra stara vremena. Samo što su stolovi propisno udaljeni, a kafana poluprazna. Za šankom više nije dozvoljeno stajanje.

Nisam se javila Jelenama, Natašama, Draganama, Tijani, Tanji, Ireni, Maji i mnogim drugim meni milim osobama.

Vrijeme je bilo ograničeno

Nisam mogla na svadbu koleginci Vidi, a baš sam imala želju. Tamo bih srela svoje bivše radne kolege novinare. Eh, toliko toga nisam, a poželila sam. Život je ovaj put morao da mi stane u tih 72 sata.

Kada bi se vrijeme zaustavilo

Da sam mogla da zaustavim vrijeme. Ili da bar sat otkucava sporije. Bilo mi je žao da spavam, jer bi to bilo traćenje mojih dragocjenih minuta. Jagnjetina koja me kod kuće dočekala na stolu, bila je božanskog ukusa, rakija nikad bolja…Muzika u omiljenoj kafani je zvučala čarobno, zagrljaji najdražih bili su najljepši…Skoknula sam do stare seoske škole gdje sam dobijala prve petice prisjećajući se dana kada smo bili bezbrižna djeca i kada nam vrijeme nije ništa značilo…

Sjećanja – moja prva škola

U nedelju oproštajna kafa, ručak, zadnji zagrljaji, dodiri, pozdravi. Do ko zna kad.

Uslijedio je povratak u realnost. Put do Ljubljane je trajao više od 10 sati, jer se pojavila vijest da je Vlada Slovenije ukinula mogućnost odlaska na “72 sata” i uvela karantin zboge čega se svi do ponoći moraju vratiti u deželu. Činilo se da je skoro pola Slovenije taj vikend otišlo za Bosnu i Hercegovinu. Da zagrle svoje najvoljenije. Zamislite taj haos kada su svi odjednom krenuli nazad. Kažu da je međuzona Hrvatske sa Slovenijom toga dana non stop bila ispunjena automobilima.

Ispostavilo se da je bila lažna uzbuna.

Slovenija je zbog širenja korona virusa ponovo zaoštrila mjere, ali unutar zemlje. Od juče su u regijama, koje su zbog rasta broja zaraženih, a takvih je većina, označene kao “rdeče” (crvene) ograničeno okupljanje i kretanje, zatvorene su kafane, teretane, obustavljena nastava u školama od šestog razreda. Za kozmetičke salone važi pravilo – jedna stranka u jednom prostoru. Maske su obavezne i na otvorenom. Čak i dok trčiš ili voziš bicik.

Po svemu sudeći očekuje se scenario iz marta, kada je potpuno obustavljen javni život. Uh, tada mi se u toku dvomjesečne izolacije zbog oslabljenog imuniteta i sekiracije aktivirao herpes zoster.

Ne bih da polemišem šta je ispravno ili ne, nisam stručnjak. Na nama je da peremo ruke, nosimo maske i nadamo se da će prevladati zdrav razum. Stihijske mjere koje preduzimaju zemlje u borbi protiv koronavirusa po mom mišljenju i mišljenju, sigurna sam većine vas, nemaju smisla i bojim se da nas vode u puno veće zdravstvene psihičko fizičke probleme, te neminovno u ekonomski krah.

Moramo ostati pribrani

Nego ja sam vam još pod utiscima odlaska kući. Uhvatim sebe kako mi često nedostaje dom, porodica, prijatelji… Fali mi ta opuštenost  i dobrodušnost našeg naroda. Primjera radi konobar u simpatičnom banjalučkom kafiću, koji mi je rekao da ne moram ni platiti račun, jer nisam bila zamijenila evre. Na kraju sam mu ostavila bakšiš. Zaslužio je. Nisam sigurna da bi mi se to desilo u Evropi. 

Ipak, ne znam da li bih se vratila. Puno je stvari koje me nerviraju zbog čega sam i otišla. Slovenijom sam, kao što se da naslutiti iz mojih tekstova, uglavnom oduševljena. Ono što želim jeste da imam mogućnost da odem kući kad poželim i koliko želim – bez ograničenog vremena i zabrane grljenja.

P.S. Zanimljivost iz  medija: “Slavni holivudski glumac i borac za očuvanje prirodnih ljepota Leonardo Dikaprio je nedavno na svom Instagramu objavio fotografiju prelijepe modrozelene rijeke Cvrcke, koja izvire na području opštine Kneževo i tako podržao borbu protiv izgradnje mini hidroelektrana u BiH. ( Izvor: istinito.com )

 

 

 

 

 

 

 

Pratite me na društvenim mrežama:
Visit Us
Follow Me
Tweet

One Reply to “KOLIKO ZAGRLJAJA STANE U “72 UR””

  1. Dirljivo, toplo, istinito…sve se ponavlja iz generacije u generaciju ! Boli samo na početku….

Ostavite komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *