“Da li je istina da u Banjaluci na jednog muškarca dolazi sedam lijepih Banjalučanki?”, najčešće je pitanje koje mi postavljaju Slovenci.

Iza tog slijedi: “Šta bogati, stavljate u ćevape pa su onako ukusni?”

Hm…

Istina je da su Banjalučanke lijepe i “tip top” sređene, ali isto tako je istina da ćete ih teško osvojiti. Urbanim mitom “sedam na prema jedan” nećemo se ovaj put baviti. Mitovi zato služe, da vas zaintrigriraju i zagolicaju vam maštu, zar ne? Neću vam otkriti ni tajne recepte originalnih banjalučkih ćevapa. Kad dođete u Banjaluku morate ih probati i zaliti banjalučkim “nektar” pivom. A u pauzi između šopinga i noćnog provoda, upoznajte i obiđite grad.

foto: Tomas Damjanović

Ovako odgovaram mojim Slovencima, a onda im fino nabrojim, šta sve moraju da vide i osjete u Banjaluci…

Od bare do ulice za gospodu

Omiljeno šetalište mještana i posjetilaca u centru grada je ulica Veselina Masleše, poznatija kao Gospodska ulica. Ispričam im zatim, zanimljivu zgodbu vezanu za taj naziv. Naime, na tom mjestu se, prije 200 godina, nalazila obična bara zvana Muslina bara, koja je zimi služila kao klizalište za djecu. Potom je poznati lokalni preduzetnik Toma Radulović, prvi dobio dozvolu da izgradi i otvori trgovinu na toj lokaciji.

Promućurnom trgovcu je dosadilo da mu u radnju samo dolaze seljaci koji ništa ne pazare, pa je iz revolta na zgradu okačio tablu na kojoj je velikim slovima pisalo “Gospodska ulica”, nadajući se da će tako privući samo bogate mušterije. I tako se taj naziv ulice među narodom održao do danas.

Na ovu priču se Slovenci slatko nasmiju. Broj novoizgrađenih zgrada se po Gospodskoj nizao, većinom za vrijeme vladavine Austrougarske. Danas je ova ulica jedinstvena znamenitost grada, koja kako vrijeme prolazi postaje sve šarmantnija i ljepša. Godine joj očigledno, ništa ne mogu.

Gospodska ulica

Gospodska ulica je sada ukrašena drvoredima i raznim cvijećem, a svod je okićen zanimljivim i uvijek različitim instalacijama – raznim  natpisima, citatima poznatih književnika, crvenim balonima, raznobojnim kišobranima… 

Ponosni Kastel i zeleni Vrbas

Ponosna tvrđava Kastel je jedno od glavnih obilježja grada koji je izgrađen još za vrijeme Rimskog carstva, a onda je prežio vladavinu Turaka, Austrougara,…

Tvrđava Kastel

Sastavljen je od devet bastiona i dvije kule, a u unutra zidina su galerija, park te simpatičan restoran. Nekad poprište bojeva, danas služi kao mjesto gdje se svake godine održavaju brojni festivali, koncerti, te drugi zabavni i kulturni događaji kojih u Banjaluci ne manjka. Uz Kastel protiče rijeka Vrbas, još jedan od upečatljivih simbola grada. Vrbas je čudesno zelene boje, kao Ljubljanica. Samo što je Vrbas divlji, strastven, a Ljubljanica blaga, romantična. Mislim da bi bili savršen par. Na ovu moju konstataciju, se Slovenci slože.

Zelena rijeka, Vrbas

Kad smo kod ljubavi i Banjaluka ima svoju tužnu ljubavnu legendu, nastavljam dalje svoju priču o gradu na Vrbasu.

Safikada je bila Banjalučanka neopisive ljepote, koja je izazivala pažnju mnogih muškaraca, a svoje srce poklonila je mladom vojniku Omeru. Dvoje mladih su se zakleli na vječnu ljubav, dok ih prokleta sudbina nije razdvojila, jer je njen dragi poslan u rat na daleki front. Ubrzo je stigla vijest da je nesretni mladić poginuo. Očajna od bola i tuge za svojim voljenim Safikada je obukla najljepšu vjenčanicu i tačno u podne stala ispred topa na tvrđavi. Tako je otišla u smrt , a ljubav dvoje mladih u legendu.

Preko puta Kastela nalazi se Safikadin spomenik, gdje zaljubljeni pale svijeće i donose cvijeće.

Banjaluka ima svoje “gondole”. Da. Baš poput Vencije. Dajak čamac je specifičan samo sa Vrbas i Banjaluku, a star je koliko i sam grad. Dug je sedam metara, a svi kažu da ih po izgledu asocira na neko mitsko biće. Jedinstven je po tome da svaki primjerak ima svoj unikatni špic. To nije čamac, to je pravo umjetničko djelo na vodi. Dajak je nekada, dok još nisu postojali mostovi služio za prelaz sa jedne obale Vrbasa na drugu. Danas služi za uživanje i relaksaciju, zato vožnju dajakom nikako ne smijete prepustiti, ubjeđujem ih. Isto kao ni rafting po divljim vrbaskim brzacima, ako želite da vaša avantura bude potpuna. Obećali su da hoće jer Slovenci su, kao što sam vam pričala, ludi za sportskim aktivnostima u prirodi.

Crkve, džamije i kestenove aleje

Dok šetate gradom, primjetićete neobičnu građevinu od kamena ispred koje stoje dvije bronzane statue krajiških seljaka.

Palata Republike

To je nekad bila banka, a danas je Palata Republike. Izgrađena je po nalogu bana Tise Milosavljevića, prvog bana Vrbaske banovine, koji je najviše zaslužan za izgradnju mnogih reprezentativnih objekata po gradu. U blizini je trg i spomenik posvećen velikom neimaru. Najljepši pravoslavni vjerski objekat je Hram Hrista Spasitelja u čije zidine je utkano zlato iz Sibira, te crveno žuti kamen porijeklom iz Mesopotamije. Ništa manje nije lijepa ni Ferhad pašina džamija, sa svojim minaretom koju je prema predanju ovaj turski paša izgradio novcem, koji je dobio za otkup za sina nekog austrijskog komadanta.

Hram Hrista Spasitelja i Banski dvor

Ako se zapitate zašto “Krivi sat” na glavnom Trgu krajine uvijek označava isto vrijeme, to je zato jer je tačno u to vrijeme 1969.godine snažan zemljotres pogodio i devastirao grad. Tu je smještena “Boska” najveća robna kuća iz vremena stare Jugoslavije. Obnovljena i moderno opremljena predstavlja još jedan od prepoznatljivih simbola grada. Na pomen bivše Juge moji sagovornici uglavnom, sa sjetom uzdahnu, jer su Slovenci kao što je poznato veliki jugonostalgičari.

Krivi sat kod Boske

Banjaluka važi za grad zelenila, kao i Ljubljana. Grad je prepun kestenovih aleja, izletišta i zeleni oaza. Omiljeno izletište Banjalučana je Banj brdo ili Šehitluci sa kojih se pruža savršen pogled na panoramu grada. Za pobornike kulture Narodno pozorište, Banski dvor, muzeji i galerije nude bogat kulturni sadržaj. Naglašavam i da je noćni život u gradu raznovrstan. Brojni klubovi i kafići sa svirkom uživo, zadovoljiće ukuse najvećih i najupornijih ljubitelja noćnog provoda. Zato i ne čudi da Slovenci često dolaze za vikend u Banjaluku samo da se zabave, primjećujem, na šta moji sagovornici uglavnom potvrdno klimaju glavom.

Govorim im i o tragičnoj sudbini banjalučkih beba. Ispred Muzeja savremene umjetnosti se nalazi spomenik u znak sjećanja na “12 banjalučkih beba”. Ova pretužna priča zaprepastila je cijeli svijet, podsjećam ih – da se ne zaboravi.

Za vrijeme građanskog rata u Bosni i Hercegovine, banjalučki Klinički centar nije mogao da obezbijedi neophodni kiseonik za prijevremeno rođenu djecu, jer su granice bile zatvorene. Jedino rješenje je bilo da se kiseonik dostavi vadzušnim putem iz Beograda. Uprkos javnim apelima “Nato”, nije izdao dozvolu za polijetanje aviona sa bocama kiseonika, zbog čega je dvanaest beba preminulo.

Na ovu priču moji sagovornici tužno uzdahnu zatečeni ljudskom okrutnošću i nepravdom. Čak je bilo govora da će o ovoj tragediji biti snimljen film na engleskom jeziku, a kao glavna uloga je pominjan Majkl Daglas.

Grad zelenila

Zeleno srce Banjaluke – park Mladen Stojanović, park Petar Kočić, sagrađen u čast velikog srpskog pisca, Gradski most sa kojeg se izvode čuveni skokovi “banjalučke laste”, samostan Marija Zvijezda i poznati sir “trapist”, prirodna banja Vrućica, gdje se topla izvorska voda miješa sa mrzlim Vrbasom, a gdje su se prema legendi kupale kraljice, živopisna Tržnica, samo su još su neke od posebnosti Banjaluke, koje izdvajam. A ima ih još…

Eto vidite, dragi moji Slovenci i svi vi, koji ste poželjeli posjetiti Banjaluku, kako je čarobna, uzbudljiva i zavodljiva. Banjaluka je grad koji jednostavno morate voljeti, jer ima dušu, ponosno zaključim svoju priču.

P.S.”Ovo je moj grad, to je ono sunce što me grije. Dušu moju mogu raniti al’ ne mogu ostati bez tebe…”stihovi su pjesme “Moj grad”, banjalučke grupe “Viteški ples” posvećene Banjaluci.

 

 

 

 

Pratite me na društvenim mrežama:
Visit Us
Follow Me
Tweet

Ostavite komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *